Nakon pune tri godine građevinskih radova, osmišljavanja i opremanja novih muzejskih postava, 9. srpnja 2021. godine otvorena je potpuno obnovljena fortifikacija Staroga grada Zrinskih u Čakovcu. U kulturno-povijesnom i turističkom smislu, za Međimurje je to bio događaj desetljeća, a nacionalni mediji proglasili su ga značajnim i u hrvatskim okvirima. Naraštaji koji dolaze morat će se dobro potruditi da sličan pothvat ponove u ostatku ovoga stoljeća. Impresije prvih posjetitelja bile su laskave, a cjelokupni dojam učinjenog povećavala je činjenica da je fortifikacija – za razliku od palače koja se sustavno obnavljala – desetljećima bila potpuno zapuštena i prazna. Tek su rijetki pojedinci uopće uočavali taj problem, još rjeđi ga spominjali, a oni koji su imali neku ideju u koju svrhu bi taj ogroman prostor mogao služiti mogli su se izbrojati na prste jedne ruke. Stoga mnogi u to vrijeme nisu shvatili performans najpoznatije hrvatske performerice Vlaste Delimar, koja je u okviru projekta „Provesti noć...“ s Milanom Božićem, svojedobno prespavala u polurazrušenoj fortifikaciji Staroga grada. Performans u Čakovcu, ali i u drugim gradovima sa sličnim objektima, imao je za cilj ukazati na dragocjene prostore diljem Hrvatske koji nepravedno zjape prazni, potpuno zanemareni i sramotno zapušteni. Potez Vlaste Delimar, premda u tipično performerskom ekscentričnom stilu, polučio je kakav-takav efekt. Osim podsmijeha neupućenih, neki su ipak sramežljivo pognuli glave. Makar i samo nakratko.   

Zrinski su tijekom svojih „dvaju plačućih stoljeća Hrvatske“, kako ih je svojedobno okarakterizirao književnik Pavao Ritter Vitezović,  učvrstili zidine čakovečke utvrde po najvišim standardima izgradnje takvih objekata, ali kada je krajem 17. stoljeća opasnost od Osmanlija prošla, fortifikacija je izgubila važnost. Dugo nakon propasti Zrinskih čitav kompleks je propadao, a od potpunog uništenja spasili su ga grofovi Althan, koji su tijekom 18. stoljeća obuhvatnim građevinskim intervencijama obnovili i palaču i fortifikaciju. Baš je u njihovo vrijeme, primjerice, toranj premješten s palače na ulazni bastion. Dolaskom Feštetića krajem tog stoljeća stara vojnička i kulturna važnost čakovečke utvrde polako nestaje u magli nadolazeće industrijalizacije i začetaka ekspanzije kapitala. Dio spomeničkog kompleksa pretvoren je polovinom 19. stoljeća u tvornicu šećera.

Potom su uslijedile godine nebrige i propadanja koje su kulminirale početkom tridesetih godina prošloga stoljeća kada se odnekud pojavila ideja da se sve to sruši i proda kao stari građevinski materijal. Od te ludosti Stari grad je spasio briljantan potez međimurskih obrtnika koji su ga 1933. godine kupili i počeli djelomice obnavljati. U njihovom posjedu ostao je do 1948. godine kada prelazi pod ingerenciju komunističkih vlasti. Tijekom II. svjetskog rata palača i fortifikacija služile su kao zatvor za protivnike mađarskog režima, a nakon rata zatvore je – o čemu se desetljećima držao jezik za zubima – koristila i zloglasna jugoslavenska tajna policija UDBA (Uprava državne bezbednosti).

Stvari su se počele mijenjati 1954. godine, kada je u prostorima fortifikacije otvoren Gradski muzej Čakovec. U palači je, naime, bila smještena Ekonomska škola te još šest drugih korisnika pa je muzej smješten u 136 kvadrata fortifikacijskog prostora, koji je dobrim dijelom još uvijek služio i u stambene svrhe. Tek odlaskom Gimnazije iz palače Zrinskih, godine 1967., stvorili su se uvjeti za preseljenje, tada već Muzeja Međimurja Čakovec, u prostraniju i primjereniju zgradu palače. Premještanjem muzeja prostori fortifikacije ostaju u drugom planu, a sve aktivnosti na obnovi usmjerene su na palaču. U prvoj polovini sedamdesetih, u gornji dio ulaznog bastiona smjestio se Radio Čakovec (započeo s radom 1968.), a nekako u to vrijeme u sjevernom bastionu utvrde otvara se popularni čakovečki disko-klub, poznatiji pod imenom Rupa. Polovinom osamdesetih Radio Čakovec seli se u svoj sadašnji prostor iznad Knjižnice „Nikola Zrinski“, a zatvara se i disko pa fortifikacija doslovno postaje slijepo crijevo Staroga grada i samoga grada Čakovca. Sve to traje do početka devedesetih i nešto kasnije, kada smo konačno shvatili što u kulturno-turističkom smislu predstavlja Stari grad Zrinskih. Tada je nad ulaznim bastionom izgrađeno improvizirano krovište čime je spriječena daljnja devastacija i moguće urušavanje te jedinstvene bolte zbog razarajućeg djelovanja vode i vlage.  

Nažalost, to je bilo uglavnom sve. Fortifikacije na duže vrijeme opet zaboravljena. Tijekom rata nije bilo novca, a nakon njega smatralo se da postoje važniji prioriteti. Sve se promijenilo kada je krenula sjajna ideja da se taj zapušteni prostor iz temelja obnovi te da se iskoristi za potpuno novi muzej nematerijalne baštine, uređen i opremljen prema svim standardima i pravilima suvremene muzeologije. To je danas muzej „Riznica Međimurja“, jedan od najmodernijih muzejskih prostora u Hrvatskoj. Stoga završimo ovaj kratki osvrt o fortifikaciji Staroga grada u pomalo pjesničkom, optimističkom i novogodišnjem raspoloženju:

                                                                   -------------------------------

Starče naš stameni. Koliko si zima prezimio, koliko studeni pretrpio, koliko ljudi utoplio, kolikim ratnicima rane vidao, kolike u grob otpravio... s kolikim se nepravdama i poniženjima pomirio, kakvih se hvala i divljenja naslušao, kolikim bijedama i nebrigama svjedočio, koliko te ljudi proslavilo, a koliko tek ponizilo... I još stojiš tu...i kao da se smiješiš... Pa sretna ti nova godina starino naša, tvoja kalvarija je prošla. Budućnost ti sjedi u krilu.

(Naslovna fotografija pehara prije i nakon provedenih konzervatorsko-restauratorskih postupaka (MMČ 29060 (1-2))

Muzejska djelatnost na području Republike Hrvatske provodi se u okviru Zakona o muzejima te osim nabave, istraživanja, stručne i znanstvene obrade muzejske građe obuhvaća i njezinu trajnu zaštitu. Muzejska građa i muzejska dokumentacija štite se kao kulturno dobro, stoga su muzeji dužni čuvati iste u odgovarajućim uvjetima i štiti ih u skladu sa zakonskim propisima o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara da bi se u što izvornijem obliku prenijela budućim naraštajima te u svrhu obrazovanja, proučavanja i uživanja služila općem interesu.

Muzeji provode preventivnu zaštitu muzejske građe i muzejske dokumentacije koja obuhvaća osiguranje primjerenih mikroklimatskih uvjeta (temperature i relativne vlažnosti zraka), svjetlosnih uvjeta, uništavanja nametnika, kontrolu osoblja i korisnika te ostale preventivne postupke. Kao obvezna mjera zaštite provodi se fotografiranje svakog muzejskog predmeta, a u skladu s razvojem tehnologije, muzeji provode i zaštitu digitalnih zapisa radi osiguravanja njihove trajnosti. Većina spomenutih poslova spada pod ingerenciju kustosa dok poslove konzervacije i/ili restauracije muzejske građe obavlja stručno muzejsko osoblje specijalizirano za provođenje konzervatorsko-restauratorskih radova. U nedostatku istih, takve poslove, u skladu sa Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, obavljaju druge specijalizirane pravne i fizičke osobe.

Muzejski predmet iz fundusa Muzeja Međimurja Čakovec na kojem je bilo nužno provesti konzervatorsko-restauratorske radove bio je pehar dodijeljen 1934. godine najboljoj nogometnoj momčadi Čakovca. Pehar od posrebrene mjedi ima veliku važnost za političku i društvenu povijest Međimurja jer je vezan za događaj proglašenja Čakovca gradom 23. rujna 1934. godine. Kada je Čakovec napokon dobio status grada, organizirana je svečanost i proslava u sklopu koje je održana prijateljska nogometna utakmica između dvaju čakovečkih klubova, Čakovečkog športskog kluba (ČŠK) i Građanskog. S rezultatom 1:0 pobijedila je momčad ČŠK-a i tom prigodom, kao najbolja nogometna momčad grada Čakovca, osvojila taj pehar.

Sportsko društvo Čakovečki športski klub imalo je niz sportskih sekcija, pa osim nogometa kao najpopularnijeg sporta, djelovala je sekcija hazene, stolnog tenisa, tenisa, klizanja, kuglanja, atletike, plivanja, a preko zime vrlo aktivna bila je šahovska i dramska sekcija. Iako je klub djelovao već godinu dana ranije, službeni početak rada Čakovečkog športskog kluba počinje 1920. godine. Te je godine primljen u državni nogometni savez čime je na području Međimurja započelo razdoblje organiziranog igranja nogometa. Kako je Čakovečki športski klub dominirao sportskim životom grada, 1925. godine dobio je drveni stadion. Izgrađen je preko puta kompleksa čakovečkoga Starog grada, s njegove sjeverne strane, a u produžetku stadiona izgradilo se 1926. i pravo tenisko igralište. Na tom je stadionu djelovao nogometni klub sve do 1987. godine, kada je za potrebe Univerzijade u Zagrebu izgrađen Sportsko-rekreacijski centar Mladost. Kako je izgubio svoju funkciju, stadion je krajem 1980-ih godina srušen, a drvenu baraku tada Nogometnog kluba MTČ-Sloga preuzeo je Teniski klub Franjo Punčec Čakovec. Prilikom preuzimanja barake, Bojan Ružić, danas direktor TK-a Franjo Punčec, pronašao je spomenuti pehar. Pehar je bio izložen u prostorijama Teniskog kluba sve do 2018. godine kada je posuđen Muzeju Međimurja Čakovec za potrebe organiziranja prigodne izložbe Sport u Međimurju. Izložba je bila otvorena na Noć muzeja 2018. godine, a time je pehar napokon prezentiran široj javnosti. Nakon izložbe, TK Franjo Punčec pehar je darovao Muzeju, a on se danas čuva u okviru muzejske zbirke Sport u Međimurju.

Nepovoljni mikroklimatski uvjeti tijekom više od 80 godina ostavili su trag na peharu, stoga je bilo potrebno provesti određene konzervatorsko-restauratorske postupke da bi mu se vratio prvotni sjaj. Radovi su provedeni krajem 2020. godine, a naglasak je bio na otklanjanju nečistoća i oksida. Postupak čišćenja provodio se u nekoliko faza, nakon skidanja površinske nečistoće ostao je sloj oksida koji se dodatno čistio posebnim otopinama. U donjem dijelu pehara, na spoju njegova stupa i trbušastog dijela, pehar je bio mehanički olabavljen, pa je nakon rastavljanja i čišćenja, ponovno učvršćen u svom središnjem dijelu. Također, zapunjena je i učvršćena pukotina s donje strane poklopca pehara. Nogometni pehar je na par lokacija mehanički lagano udubljen, a na poklopcu mu nedostaje figura nogometaša. Zbog nedostatka figure i informacije u obliku fotografije nije se izvodila nova figura te se nisu izvodili ispravci deformacija na peharu da uslijed naprezanja materijala ne bi došlo do većih oštećenja. Na kraju je pehar prelakiran i zaštićen specijalnom otopinom čime je spriječeno njegovo daljnje propadanje pa je isti zaštićen od štetnih mikroklimatskih uvjeta.

Provedenim konzervatorsko-restauratorskim radovima na peharu je otkriven žig LENK AUSTRIA, na temelju čega smo saznali da je pehar rad renomirane austrijske tvrtke Lenk. Također, radovi su omogućili izlaganje pehara u budućem novom stalnom postavu Muzeja Međimurja Čakovec. Pehar će biti izložen i na ogled dostupan javnosti, a u postavu će biti prezentirana i njegova uloga i značaj za povijesni razvoj sporta u Čakovcu. Do realizacije spomenutog, Muzeju predstoji provedba konzervatorsko-restauratorskih radova i na drugim vrijednim muzejskim predmetima koji će u budućnosti biti prezentirani u stalnom postavu palače Muzeja.

Magdalena Vrbanec, kustosica povijesnih zbirki

Kustosica etnografskih zbirki Janja Kovač sudjelovala je 29. i 30. studenog 2021. godine na konferenciji „Rural and Small-town Communities: Local heritage and Identities in an Urbanising World“.

Kustosica Kovač održala je izlaganje naslova „What is the price of (intangible) culture?“ u kojem je prezentirala rezultate petogodišnjega rada na istraživanju nematerijalne baštine u sklopu projekta „Rekonstrukcija i revitalizacija fortifikacije Starog grada Čakovec u Muzej nematerijalne baštine“. Posebno se osvrnula na lončarstvo i medičarstvo kao primjer vještina koje su prošle veliku transformaciju uslijed urbanizacije Međimurja u posljednjih pedesetak godina.

Konferencija se održala na Sveučilištu Södertörn, Stockholm u organizaciji CBEES-a (Center for Baltic and East European Studies), Sveučilišta Södertörn, Instituta za etnologiju i kulturnu antropologiju Sveučilišta u Varšavi, SIEF-a (Société Internationale d´Ethnologie et de Folklore) i Instituta za etnologiju, Češka akademija znanosti.

Završna prezentacija projekta Muzej za Pogled 2021., održana je u subotu, 11.12.2021. u  lijepo uređenim prostorima Udruge za autizam Pogled u Nedelišću.

Okupljeni roditelji i djeca pogledali su Power Point prezentaciju mr.sc. Jelene Klinčević, jedne od autorica ovog projekta i prisjetili se ovogodišnjih ali i prijašnjih likovno-psiholoških radionica održanih tijekom protekle četiri godine u našem muzeju.

Podsjetit ćemo da su djeca iz Udruge Pogled ove godine priredila nesvakidašnju izložbu na ulicama Čakovca zamotavajući javne skulpture kipara Luje Bezeredija na način američkog konceptualnog umjetnika Christa. Izložba se zvala Pogledaj me i otvorilaju je čakovečka gradonačelnica g. Ljerka Cividini a mogla se razgledati od 24.6. do 6.7.2021.
Grad Čakovec od početka podržava projekt Muzej za Pogled nastao suradnjom Muzeja Međimurja, Udruge Pogled  i Psihologijskog centra Čakovec.   

I ove godine sudionicima je uz prigodne zahvalnice bila podijeljena publikacija s opisom i tijekom radionica Muzej za Pogled 2021. koju su uredile autorice projekta mr.sc. Jelene Klinčević i Erika Nađ-Jerković, muzejska savjetnica.

(Naslovna fotografija: Pogled na jedno od najstarijih međimurskih arheoloških nalazišta, smješteno na riječnoj terasi na području sela Črečan.)

Ideja o postojanju „više” rase ili „čiste” populacije predaka Europljana, inspirirala je pobornike nacizma, hranila bijeli rasizam, a posljednjih godina i potaknula strahove o utjecaju imigranata. Tko su zapravo Europljani i odakle su došli otkrivaju nam suvremene znanstvene spoznaje te upućuju na činjenicu da je kontinent još od ledenoga doba bio tzv. melting pot, a da su današnji stanovnici Europe mješavina različitih prastarih krvnih loza koje potječu iz Afrike, Bliskoga istoka i ruskih stepa. Takva su nam saznanja dragocjena, jer inspiriraju ideje jednakosti u smislu multietničnosti i kulturne raznolikosti. 

Donedavno su znanstvene spoznaje proizlazile samo iz arheoloških artefakata, analiza zuba i kostiju te lingvistike, međutim, nakon sekvenciranja DNA i iščitavanja ljudskoga genoma pojavila se nova znanost – paleogenetika – te izazvala naglu eksploziju novih informacija koje su transformirale arheologiju. Samo u 2018. godini utvrđeni su genomi više od tisuću prapovijesnih ljudi, čije su genetske informacije otkrile tragove njihovoga identiteta i podrijetla te nam rastrle puteve njihovih migracija.

Poznato je da čovjekovo evolucijsko putovanje započinje prije 7 milijuna godina kada se u središnjoj Africi pojavio naš najraniji poznati predak – Sahelanthropus. Slijedi ga relativno duga evolucija čovjeka tijekom koje su živjele, mijenjale se i izumirale različite ljudske vrste, sve do prije 300 000 godina kada se u istoj tzv. kolijevci čovječanstva, razvio Homo sapiens ili suvremeni čovjek. Oko 240 tisuća godina kasnije skupine tih tzv. modernih ljudi napuštaju Afriku te naseljavaju Euroaziju, što potvrđuju i istraživanja DNA kojima je ustanovljeno da svi ljudi izvan Afrike potječu od istih afričkih predaka koji su taj kontinent napustili prije oko 60 000 godina.

Europa s kojom su se tada prvi put upoznali bila je hladno mjesto. Ledene ploče pokrivale su dijelove kontinenta koji su naseljavali neandertalci, čiji su preci odlutali iz Afrike stotinama tisuća godina ranije i već se prilagodili hladnim i teškim uvjetima. Prvi moderni Europljani nastanili su južne dijelove kontinenta prateći tokove rijeka, uz koje su živjeli kao lovci i sakupljači u malim nomadskim skupinama. Prije oko 27 000 godina, prema nekim procjenama, možda ih je bilo čak tisuću. Njihova DNA pokazuje da su se pomiješali s neandertalcima, koji nedugo zatim izumiru. Danas se oko 2 posto genoma tipičnoga Europljanina sastoji od neandertalske DNA, dok autohtono stanovništvo Afrike ne posjeduje neandertalski genetski materijal.

Završetkom ledenoga doba i pojavom toplije klime, plodno prostranstvo ravnice Konya u središnjoj Anatoliji bilo je dom prvih zemljodjelaca i mjesto na kojem su ljudi počeli saditi pšenicu i čuvati mala stada ovaca i koza. Arheološkim istraživanjima 10 300 godina starog sela na anatolskom nalazištu Boncuklu Höyük, istraživači su otkrili genetske informacije ostataka kostura čiji je DNA odgovarao populacijama koje su živjele i umrle stoljećima kasnije i stotinama kilometara dalje. To je značilo da su rani anatolski ratari migrirali, te širili svoje gene kao i neolitski način života preko jugoistoka Europe i dolinom rijeke Dunav duboko u srce kontinenta. Dakle, od Boncuklua do Britanije, anatolski genetski potpis otkriven je gdje god se poljoprivreda prvi put pojavila.

Međutim, prije otprilike 5400 godina sve se promijenilo. Diljem Europe, naselja su gotovo u potpunosti nestala, a dramatičan pad broja stanovnika zbunjivao je arheologe desetljećima. Nakon tog petstogodišnjeg jaza u Europi se pojavljuje kultura vrpčaste keramike koju simboliziraju groblja pod zemljanim humcima i karakterističan način ukrašavanja keramičkoga posuđa. DNA pripadnika spomenute nove kulture sadržavala je dotad nepoznate gene otkrivene tisućama kilometara istočno na današnjim stepama južne Rusije i istočne Ukrajine. Navedeno je područje bilo domovina pripadnika Yamnaya kulture – nomadskih stočara, koji su među prvima na svijetu pripitomili konje, koristili kotač i gradili kola, a svoje najistaknutije pripadnike pokapali u zemljane humke s bogatim brončanim i srebrnim grobnim prilozima. Oko 2800. godine prije Krista počeli su migrirati prema zapadu i tijekom samo nekoliko stoljeća uspjeli se proširiti čak do Britanskih otoka. Njihovi su geni danas vidljivi u gotovo svakoj modernoj europskoj populaciji, a njihov dolazak na europski kontinent ujedno odgovara i vremenu širenja indoeuropskih jezika danas rasprostranjenih i korištenih od Irske preko Rusije do Indije.

Dakle, drevna DNA pruža izravne informacije o biološkom razvoju ljudi te svojim argumentima pomaže u rasvjetljavanju arheološke prošlosti. Temeljem paleogenetičkih istraživanja tako znamo da bi današnji genetski recept za tipičnoga Europljanina sadržavao jednake dijelove Yamnaya kulture i neolitske baštine anatolskih zemljodjelaca, s nešto manjom količinom elemenata afričkih lovaca i sakupljača. U eri debate o suvremenim migracijama i granicama, znanost je dokazala da autohtoni narodi ne postoje, a svatko tko se osvrne na rasnu čistoću suočava se s besmislenošću toga koncepta. Poznavanje pak genoma živih i pradavnih pojedinaca pomoglo nam je utvrditi činjenicu da svi dijelimo obiteljsko stablo i priču o iskonskoj migraciji, što doprinosi jasnijem shvaćanju suvremenih ljudskih kretanja te boljem prihvaćanju drugih i drugačijih.

Branka Marciuš, kustosica arheoloških zbirki

Povodom otvorenja izložbe „Tibeti u Međimurju i Podravini“ Muzej Međimurja Čakovec poziva sve zainteresirane pojedince, polaznike dječjih vrtića, škola i drugih odgojnoobrazovnih ustanova na suradnju i sudjelovanje u istoimenom likovnom i istraživačkom natječaju.

U natječaju mogu sudjelovati djeca i učenici u dobi od 6 do 18 godina (djeca/učenici s posebnim potrebama mogu sudjelovati bez obzira na dob).

Svakako za početak posjetite izložbu u izložbenom salonu Muzeja Međimurja Čakovec radnim danom od 7 do 15 h i vikendom od 10 do 14 h.

Tehnike likovnoga rada: kolaž (kombinacija različitih materijala). Maksimalan format 2D rada je 70 x 50 cm.

Upute za istraživački rad:
Istraži, fotografiraj i izradi prezentaciju u pdf-formatu do 10 MB (prema zadanim uputama):

Prezentacija u pdf-formatu mora imati 8 slajdova:

1. naslov i tvoji podatci (ime i prezime, škola, mentor)
2. što je tibet?
3. podrijetlo riječi tibet
4. simbolika tibeta
5. motivi na tibetima
6. značenje boja na tibetima
7. fotografija tibeta (ili izloženog na izložbi ili na Etnografskom odjelu ili privatna arhiva)
8. umjesto zaključka.

Broj radova iz ustanova nije ograničen. Jedan autor može poslati samo jedan rad. Poslani radovi moraju biti u originalu. Za svaki rad obavezno ispunite obrasce putem ove poveznice.

Rok za slanje radova: 20. siječnja 2022.

Radove poslati na adresu s naznakom:
Za natječaj „Tibeti u Međimurju i Podravini“
Muzej Međimurja Čakovec
Trg Republike 5
40 000 Čakovec

Istraživački radovi u pdf-formatu šalju se na e-adresu: ines.virc@mmc.hr

Pristigle će radove pregledati stručno povjerenstvo, a one najbolje očekuju i vrijedne nagrade. Rezultati natječaja bit će objavljeni u veljači 2022. na mrežnim stranicama Muzeja Međimurja Čakovec.

Muzeji stvaraju svoje zbirke na temelju predmeta pribavljenih poglavito otkupom, darovanjem ili terenskim radom i istraživanjem te  na drugi zakonom dopušteni način, kako piše u Zakonu o muzejima. Ako bismo spomenute načine pribavljanja predmeta u slučaju našeg Muzeja rangirali po učestalosti prvo mjesto pripalo bi darovanju na drugom mjestu bio bi terenski rad dok su otkupi već dulje razdoblje na začelju ove liste, govoreći ovaj put isključivo iz perspektive likovnih zbirki.

Jedanaest spomenutih zbirki s blizu 8000 muzejskih predmeta svojom brojnošću  i likovnim atributima čine značajan dio ukupnog fundusa Muzeja Međimurja Čakovec.   Većina predmeta prispjela je u muzej darovanjem ponajprije zavičajnih likovnih umjetnika a potom i drugih hrvatskih ili stranih  autora koji su izlagali  u Izložbenom salonu MMČ-a. I ovom prigodom kao baštinici  zahvaljujemo  Ladislavu Kralju-Međimurcu, Luji Bezerediju, Angeli Bek, Pavlu Vamplinu, Pavlu Vojkoviću, Mariji Zidarić, Priski Kulčar, Josipu Grgevčiću, Mihaelu Štebihu  i brojnim drugim slikarima i  kiparima koji su nam darovali svoja vrijedna djela, što je sukladno pravilima struke trajno zabilježeno u muzejskoj dokumentaciji.

Na podulju listu muzejskih donatora od listopada ove godine upisano je i  ime koprivničke akademske slikarice Sunčanice Tuk (Sarajevo, 1944.) koja već nekoliko godina živi i djeluje u Varaždinu.  Diplomirala je likovni odgoj na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu 1968. a zatim i slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti 1971. u Zagrebu. Od tada je članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Samostalno je izlagala 26 puta i na stotinjak skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu.  U izdanju „Pastorale“ objavljena joj je monografija, čiji je autor Marijan Špoljar.  Nekoliko je puta nagrađivana.

Domaća likovna publika imala je priliku pogledati samostalne izložbe Sunčanice Tuk u Izložbenom salonu Muzeja Međimurja 1993. i u čakovečkom Centru za kulturu 2002. Retrospektivna izložba ove umjetnice bila je priređena u zagrebačkoj Galeriji Prsten (Dom HDLU)  2017. a zatim se mogla razgledati u koprivničkom i varaždinskom muzeju. O  slikarskoj osobnosti i kvalitetama Sunčanice Tuk probranim riječima svjedoče likovni kritičari Marijan Špoljar,  Ive Šimat Banov, Nada Beroš, Nataša Šegota Lah i Ivica Župana koji je napisao: Sunčanica je iznimna osobnost hrvatskog slikarstva i njezin profinjeni slikarski jezik čudesne konfesionalnosti ide u ono najljepše i najvrjednije što danas imamo u likovnoj umjetnosti (2000.) te da samo autentičan umjetnik može s tako malo materijala otvarati i rastvarati toliki broj krucijalnih pitanja. (2018.)

Muzej Međimurja Čakovec preuzeo je polovicom listopada ove godine donaciju slikarice S. Tuk koja sadrži 42 djela na papiru u različitim tehnikama i poetsko-grafičku mapu  „Sunčanica Tuk – Slavko Jendričko 99“ s pet autoričinih sitotisaka. Vrijednost ove donacije je  186.000,00 kuna.  Nakon stručne obrade donacija će biti predstavljena publici početkom 2023. Uz iznimnu zahvalnost umjetnici na pomnom odabiru doniranih radova ožalošćeni smo činjenicom da zbog trenutačnog pomanjkanja prostora u muzejskim čuvaonicama nismo mogli preuzeti i vrijedne slikaričine radove na platnima većih formata.

Unatoč potvrđenim kvalitetama obiman opus Sunčanice Tuk dijeli neizvjesnu  sudbinu s cjeloživotnim opusima brojnih istaknutih ali i široj javnosti nedovoljno poznatih hrvatskih umjetnika u situaciji kada ne postoji umjetničko tržište niti  kontinuirana i smislena politika tj. državna skrb za umjetničke djelatnosti u najširem smislu,  što posljedično i  jedinice lokalne uprave čini nezainteresiranima, jer se kultura općenito percipira isključivo kao potrošač. Spašavajući što se spasiti da umjetnici uglavnom daruju šakom i kapom, a sreća je ako njihovi radovi dospiju u javne institucije poput muzeja, gdje postupkom inventarizacije postaju zaštićeno kulturno dobro. 

Poput većine nepovlaštenog pučanstva u nas i likovni umjetnici su do daljnjeg tek marginalna socijalna skupina,  koja obavlja različite poslove boreći se za golu egzistenciju, dok ih se s različitim izlikama besramno  žica da poklanjaju plodove svog kreativnog rada za koji su se školovali.  Istodobno se podrazumijeva da muzeji planiraju otkup npr. privatnih etno-zbirki, stilskog namještaja ili povijesnih artefakata od građana, dok je otkup od profesionalnih umjetnika poglavito povezan s nekoliko naših nacionalnih muzeja, naravno ukoliko ste se u postojećim uvjetima uspjeli nametnuti kao jedan od nacionalnih likovnih prvaka.   
   

Erika Nađ-Jerković, muzejska savjetnica

Autor fotografija: Krešimir Đurić

Muzej Međimurja Čakovec u suradnji s Muzejom grada Koprivnice izložbom „Tibeti u Međimurju i Podravini“ predstavio je najprepoznatljiviji element međimurske narodne nošnje. Izložba je otvorena u petak 13.11.2021. u Izložbenom salonu Muzeja Međimurja Čakovec. Postav izložbe potpisuju kustosice i autorice Janja Kovač i Marija Mesarić, u suradnji s Hrvatskim restauratorskim zavodom.

Tibet, glavna zvijezda ove izložbe, zapravo je marama ili rubac velikih dimenzija, od kojih neki s resama dosežu i do 220 centimetara. Kvadratnog je oblika i presavija se po dijagonali u trokut, prebacuje preko ramena tako da vrh trokuta pada na leđa, dok se dulji krajevi preklapaju na prsima i vežu u čvor na leđima. Tibeti pozornost privlače svojom veličinom, jednobojnom podlogom jarke boje, cvjetnim uzorkom te bogatim resama koje se protežu cijelom dužinom rupca. No, marama tibet i autonomna regija Tibet nemaju nikakve poveznice osim naziva. Iako, pojasnila je kustosica Mesarić, neki stručnjaci koji se bave tekstilom iznose činjenicu da se tibetom zvala i ručno predena vuna ovce koja se uzgajala u Tibetu i od koje su se nekad radile fine tkanine.

Izložba prikazuje povijest nošenja ovog odjevnog elementa u Međimurju te koprivničkoj i ludbreškoj Podravini. Izloženo je 67 predmeta, od toga čak 42 tibeta koji su za ovu prigodu izvađeni iz fundusa MMČ-a i MGK-a. Dio građe proteklih je godina prošao i delikatne restauratorske i konzervatorske radove.

Iz riječi Janje Kovač, kustosice etnografskih zbirki Muzeja Međimurja, doznali smo da na izložbi glavnina izloženih tibeta dolazi ipak iz Međimurja, s obzirom da je kod nas još i danas prilično živa tradicija njihova nošenja, osobito na scenskim nastupima folklornih društava. No, za ovu izložbu tibeti su odmaknuti iz konteksta narodne nošnje i prikazani su samostalno tako da se vidi njihovo bogatstvo u koloritu i dimenzijama. Najstariji tibet datira iz 1830.-tih godina, a izloženi su i drugi predmeti od tibetnog platna, poput suknje tibetnice ili marame za glavu.

Marija Mesarić, viša kustosica etnografskih zbirki Muzeja grada Koprivnice dodala je kako su Podravci uglavnom išli u Mađarsku po tibete. U nekim selima u Podravini i naseljima župe Koprivnički Ivanec se na tibete nosio i prsluk. Oni koji su dobro poznavali jezik komunikacije unutar zajednice znali su da je on bio pokazatelj statusa. Udane žene su tako na tibete nosile prsluke, dok mladenke, djevojke i djevojčice su nosile tibete bez prsluka. Tibeti iz sela s ludbreškog područja puno su sličniji onima u Međimurju i nisu oblika jednakokračnog trokuta kao u našem dijelu Podravine.

Na otvorenju izložbe prisutne su pozdravili i ravnatelj Muzeja grada Koprivnice Robert Čimin, te ravnateljica Muzeja Međimurja Čakovec Maša Hrustek Sobočan, dok je sam čin otvorenja pripao zamjeniku međimurskog župana Josipu Grivcu.

Robert Čimin, ravnatelj Muzeja grada Koprivnice istaknuo je na otvorenju:

„Ono što sam ja danas naučio je da je Čakovec, u muzeološkom pogledu, doista odmakao u odnosu na naš grad, posebno u pogledu infrastrukture. Ostao sam zapanjen kvalitetnom izvedbom Riznice Međimurja i čestitam vam na tom velikom projektu koji je potrajao nekoliko godina. S druge strane, moram reći da smo i mi krenuli s infrastrukturnim radovima na našem Muzeju i vjerujem da ćemo kroz pet godina imati nešto slično. Kustosica Marija Mesarić je s kustosicom Janjom Kovač napravila jedan ogroman posao, a to je da su tibete, rupce koji su sastavni dio narodnih nošnji, predstavile kao jednu vrijednu kulturnu baštinu.“

Posebno ponosna na međumuzejsku suradnju koja je ostvarena ovom izložbom je ravnateljica Muzeja Međimurja Čakovec Maša Hrustek Sobočan. Istaknula je da su tibeti iznimno vrijedna zajednička kulturna baština ovog kraja Hrvatske te je pohvalila autorice izložbe koje su odradile izuzetno duge i velike pripreme i istraživanja kako bi ova izložba ugledala svjetlo dana.

Izložbu je otvorio Josip Grivec, zamjenik župana s ovlastima župana, a raznobojne tibete posjetitelji su mogli vidjeti na članicama KUD-a Seljačka sloga iz Gornje Dubrave, koji su glazbenim programom upotpunili otvorenje. Djevojke je za nastup pripremila Štefica Kovač, a tamburaše u njihovoj pratnji predvodio je profesor Antun Horvat.

Uz izložbu će biti organizirana i vodstva za škole, uz prethodnu najavu u tajništvu Muzeja, dok će u subotu i nedjelju, 27. i 28. studenog biti organizirana vodstva za zainteresirane građane. Planira se i javno predavanje kustosice Janje Kovač u petak, 10. prosinca u 18:00 u multimedijskoj dvorani na katu Riznice Međimurja, a 2022. godine izložba seli u Koprivnicu.

Na osnovu Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske od 12. studenoga 2021. o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova,  ravnateljica Muzeja Međimurja Čakovec Maša Hrustek Sobočan donosi

O   D   L   U   K   U

o posebnoj mjeri obaveznog testiranja zaposlenika Muzeja Međimurja Čakovec

I.

Od  utorka 16. studenog 2021. g. uvodi se posebna sigurnosna mjera obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2 svih zaposlenika Muzeja Međimurja Čakovec.

II.

Testiranje osoba iz točke I. ove Odluke provodi se prilikom dolaska na posao, dva puta u sedam dana, i to u ponedjeljak i četvrtak. U tjednu kada je zaposlena osoba na vikend dežurstvu, testiranje se provodi i u subotu, a u tjednu nakon dežurstva u utorak i četvrtak.

IlI.

Iznimno od točke I. ove Odluke, testiranje nije obvezno za osobe koje ispunjavaju uvjet cijepljenja ili preboljenja bolesti COVID-19, osim ako imaju znakove respiratorne infekcije, druge simptome ili znakove zarazne bolesti COVID-19.

IV.

Osobe iz točke I. ove Odluke dokazuju da su testirane na virus SARS-CoV-2, odnosno da su cijepljene ili preboljele bolest COVlD-19, predočenjem EU digitalne COVID potvrde ili predočenjem drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju.

Osobe iz točke I. ove Odluke obvezne su EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju predočiti prilikom ulaska u službene prostorije na uvid osobi ovlaštenoj od strane ravnateljice Muzeja za kontrolu valjanosti iste. Osoba ovlaštena za kontrolu odgovarajućih potvrda ili ostalih dokaza je Valentina Marđetko, a po potrebi zamjena je Ana Hrustek, a u tajništvu muzeja.

V.

Obveza predočavanja EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju odnosi se i na sve stranke koje dolaze u službene prostorije u kojima rade osobe iz točke I. ove Odluke, posjetitelje Muzeja, sve pružatelje usluga koji pružaju različite usluge u tim prostorima ili su angažirani za određene poslove u njihovim prostorima ili druge osobe koje dolaze u muzejske prostore po bilo kojoj osnovi.

Osoba ovlaštena za kontrolu potvrda ili drugih dokaza za posjetitelje Muzeja je dežurni zaposlenik u suvenirnici Muzeja, prema rasporedu dežurstava na oglasnoj ploči.

Osoba ovlaštena za kontrolu potvrda ili drugih dokaza za sve stranke koje dolaze u službene prostorije te sve pružatelje usluga ili druge osobe koje dolaze u muzejske prostore po bilo kojoj osnovi je Valentina Marđetko, a po potrebi zamjena je Ana Hrustek, a u tajništvu muzeja.

VI.

Osobe iz točke I. i V. ove Odluke koje odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, ne mogu ulaziti i boraviti u službenim prostorijama.

VII.

Činjenicu da su testirane na virus SARS-CoV-2, odnosno da su cijepljene ili preboljele bolest COVID-19, osobe iz točke I. i V. ove Odluke mogu dokazivati predočenjem drugog odgovarajućeg dokaza i to:

- da su preboljele bolest COVID-19 i dijagnoza im je postavljena na temelju brzog antigenskog testa unazad 12 mjeseci, dokazuju potvrdom liječnika primarne zdravstvene zaštite koju isti izdaje na temelju nalaza brzog antigenskog testa

- da su imale dijagnosticirane COVID bolesnike u obitelji i imale su s tim oboljelima kontakte, proglašavane su takozvanim vjerojatnim slučajem te im bolest nije dijagnosticirana laboratorijskim testom, dokazuju potvrdom liječnika primarne zdravstvene zaštite o preboljenju unutar 12 mjeseci, a na temelju medicinske dokumentacije

- da im je bolest COVID-19 dijagnosticirana PCR testom prije više od 6 mjeseci, a manje od 12 mjeseci, dokazuju potvrdom o preboljenju izdanom od liječnika primarne zdravstvene zaštite ili nalazom PCR testa ne starijim od 12 mjeseci

- da su preboljele bolest COVID-19, a bolest im je dijagnosticirana PCR-om, BAT-om ili su bili vjerojatni slučaj, a cijepljene su jednom dozom cjepiva unutar 8 mjeseci od preboljenja te nije prošlo više od 12 mjeseci od primitka prve doze mogu dokazati potvrdom liječnika primarne zdravstvene zaštite o preboljenju ili nalazom pozitivnog PCR testa i potvrdom o cijepljenju jednom dozom cjepiva protiv bolesti COVID-19 pri čemu je datum cijepljenja unutar 8 mjeseci od preboljenja, a nije prošlo više od 12 mjeseci od cijepljenja.

VIII.

Osobe iz točke I. i V. ove Odluke tijekom boravka u službenim prostorijama, obvezne su pridržavati se svih propisanih protuepidemijskih mjera, posebnih preporuka i uputa Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo te sigurnosne mjere uvedene ovom Odlukom.

IX.

Ova odluka ne primjenjuje se:

- na djecu i učenike osnovnih i srednjih škola

- na osobe koje prate osobu koja se ne može brinuti za sebe (invalidi i osobe s posebnim potrebama)

- na osobe kod kojih postoje kontraindikacije za cijepljenje ili za dovršetak cijepljenja bilo kojim cjepivom protiv COVID-19, a što se dokazuje liječničkom potvrdom.

X.

Osobe iz točke I. i V. ove Odluke testiranje će obavljati u ovlaštenoj ustanovi/laboratoriju, odnosno Domu zdravlja Čakovec, prema Ugovoru o pružanju usluge testiranja brzim antigenskim testovima, sklopljenim s Muzejom Međimurja Čakovec dana 11.11.2021. KLASA: 502-01/21-01/01, URBR: 2109-12-21-5. prema utvrđenom rasporedu navedenom u točci II.

XI.

Ova Odluka objavit će se na oglasnoj ploči Muzeja Međimurja Čakovec i na službenim mrežnim stranicama Muzeja, a stupa na snagu 16.11.2021.

                                                                                               Ravnateljica Muzeja:                       
    Maša Hrustek Sobočan

Povodom 70. obljetnice postojanja i djelovanja Udruge slijepih i slabovidnih Međimurske županije, u ponedjeljak 25. listopada 2021. godine ugostili smo dio članova u našem novom Muzeju nematerijalne baštine „Riznici Međimurja“ u novoobnovljenoj fortifikaciji Starog grada u Čakovcu. U dogovoru s predsjednicom Udruge gospođom Marijom Ciglar organizirali smo im besplatan vođeni razgled novog muzeja. Muzejom su ih provele ravnateljica Maša Hrustek Sobočan i kustosica Janja Kovač.

Kako novi Muzej djeluje pod krilaticom „Riznica Međimurja – Muzej za sve!“, naše goste upoznali smo s nizom prilagodbi specijaliziranih za njihov specifičan vid invaliditeta.

Tako razlikujemo prilagodbe prostora prezentirane u vidu:

- rampi s nagibom gdje god je bilo moguće, vodeći računa da se radi o građevinskoj strukturi izgrađenoj primarno u 17. stoljeću

- ugradnji lifta i podiznih platformi

- sanitarnih čvorova za osobe s invaliditetom

- linija vodilja na podu

Također imamo i prilagodbu sadržaja prezentiranu na sljedeći način:

- audio vodič prilagođen slijepim i slabovidnim osobama

- veličina i boja slova veći su od 28 točaka što olakšava recepciju slabovidnim osobama

- taktilne mape popraćene tekstom na uvećanoj latinici i na brajici (brošura o pristupačnosti muzeja na Brailleovom pismu, taktilna mapa na zidu s tlocrtom prizemlja i kata muzeja, taktilni tlocrti prostorija s oznakama izložaka, taktilne mape s jednim odabranim reprezentativnim predmetom u svakoj prostoriji)

Svi zaposlenici Muzeja prošli su edukaciju za rad s posjetiteljima posebnih potreba, a posebno za slijepe i slabovidne osobe. Na edukaciji su usvojena teorijska znanja, načini zaštite i osiguravanja zakonski propisanih prava te ona praktična znanja o pravilnom ophođenju s osobama s invaliditetom.

Ovaj posjet nama je bio neprocjenjivo iskustvo s obzirom da nam je međimurska Udruga slijepih i slabovidnih bila prva veća testna skupina gdje smo se okušali kao vodiči, ali i primijenili sve prilagođene sadržaje. Vidjeli smo kako naše metode i sadržaji funkcioniraju u stvarnoj primjeni te uočili i neke nedostatke koje ćemo ispraviti ili nadopuniti.

No najbitnije od svega je zadovoljstvo i osmijeh članova udruge jer, eto, konačno postoji kulturni sadržaj u našoj županiji specijaliziran za njih. Posjet našem muzeju i njima je bio pravi doživljaj.