Gdje prošlost poprima novu dimenziju

Geni kameni

(Naslovna fotografija: Pogled na jedno od najstarijih međimurskih arheoloških nalazišta, smješteno na riječnoj terasi na području sela Črečan.)

Ideja o postojanju „više” rase ili „čiste” populacije predaka Europljana, inspirirala je pobornike nacizma, hranila bijeli rasizam, a posljednjih godina i potaknula strahove o utjecaju imigranata. Tko su zapravo Europljani i odakle su došli otkrivaju nam suvremene znanstvene spoznaje te upućuju na činjenicu da je kontinent još od ledenoga doba bio tzv. melting pot, a da su današnji stanovnici Europe mješavina različitih prastarih krvnih loza koje potječu iz Afrike, Bliskoga istoka i ruskih stepa. Takva su nam saznanja dragocjena, jer inspiriraju ideje jednakosti u smislu multietničnosti i kulturne raznolikosti. 

Donedavno su znanstvene spoznaje proizlazile samo iz arheoloških artefakata, analiza zuba i kostiju te lingvistike, međutim, nakon sekvenciranja DNA i iščitavanja ljudskoga genoma pojavila se nova znanost – paleogenetika – te izazvala naglu eksploziju novih informacija koje su transformirale arheologiju. Samo u 2018. godini utvrđeni su genomi više od tisuću prapovijesnih ljudi, čije su genetske informacije otkrile tragove njihovoga identiteta i podrijetla te nam rastrle puteve njihovih migracija.

Poznato je da čovjekovo evolucijsko putovanje započinje prije 7 milijuna godina kada se u središnjoj Africi pojavio naš najraniji poznati predak – Sahelanthropus. Slijedi ga relativno duga evolucija čovjeka tijekom koje su živjele, mijenjale se i izumirale različite ljudske vrste, sve do prije 300 000 godina kada se u istoj tzv. kolijevci čovječanstva, razvio Homo sapiens ili suvremeni čovjek. Oko 240 tisuća godina kasnije skupine tih tzv. modernih ljudi napuštaju Afriku te naseljavaju Euroaziju, što potvrđuju i istraživanja DNA kojima je ustanovljeno da svi ljudi izvan Afrike potječu od istih afričkih predaka koji su taj kontinent napustili prije oko 60 000 godina.

Europa s kojom su se tada prvi put upoznali bila je hladno mjesto. Ledene ploče pokrivale su dijelove kontinenta koji su naseljavali neandertalci, čiji su preci odlutali iz Afrike stotinama tisuća godina ranije i već se prilagodili hladnim i teškim uvjetima. Prvi moderni Europljani nastanili su južne dijelove kontinenta prateći tokove rijeka, uz koje su živjeli kao lovci i sakupljači u malim nomadskim skupinama. Prije oko 27 000 godina, prema nekim procjenama, možda ih je bilo čak tisuću. Njihova DNA pokazuje da su se pomiješali s neandertalcima, koji nedugo zatim izumiru. Danas se oko 2 posto genoma tipičnoga Europljanina sastoji od neandertalske DNA, dok autohtono stanovništvo Afrike ne posjeduje neandertalski genetski materijal.

Završetkom ledenoga doba i pojavom toplije klime, plodno prostranstvo ravnice Konya u središnjoj Anatoliji bilo je dom prvih zemljodjelaca i mjesto na kojem su ljudi počeli saditi pšenicu i čuvati mala stada ovaca i koza. Arheološkim istraživanjima 10 300 godina starog sela na anatolskom nalazištu Boncuklu Höyük, istraživači su otkrili genetske informacije ostataka kostura čiji je DNA odgovarao populacijama koje su živjele i umrle stoljećima kasnije i stotinama kilometara dalje. To je značilo da su rani anatolski ratari migrirali, te širili svoje gene kao i neolitski način života preko jugoistoka Europe i dolinom rijeke Dunav duboko u srce kontinenta. Dakle, od Boncuklua do Britanije, anatolski genetski potpis otkriven je gdje god se poljoprivreda prvi put pojavila.

Međutim, prije otprilike 5400 godina sve se promijenilo. Diljem Europe, naselja su gotovo u potpunosti nestala, a dramatičan pad broja stanovnika zbunjivao je arheologe desetljećima. Nakon tog petstogodišnjeg jaza u Europi se pojavljuje kultura vrpčaste keramike koju simboliziraju groblja pod zemljanim humcima i karakterističan način ukrašavanja keramičkoga posuđa. DNA pripadnika spomenute nove kulture sadržavala je dotad nepoznate gene otkrivene tisućama kilometara istočno na današnjim stepama južne Rusije i istočne Ukrajine. Navedeno je područje bilo domovina pripadnika Yamnaya kulture – nomadskih stočara, koji su među prvima na svijetu pripitomili konje, koristili kotač i gradili kola, a svoje najistaknutije pripadnike pokapali u zemljane humke s bogatim brončanim i srebrnim grobnim prilozima. Oko 2800. godine prije Krista počeli su migrirati prema zapadu i tijekom samo nekoliko stoljeća uspjeli se proširiti čak do Britanskih otoka. Njihovi su geni danas vidljivi u gotovo svakoj modernoj europskoj populaciji, a njihov dolazak na europski kontinent ujedno odgovara i vremenu širenja indoeuropskih jezika danas rasprostranjenih i korištenih od Irske preko Rusije do Indije.

Dakle, drevna DNA pruža izravne informacije o biološkom razvoju ljudi te svojim argumentima pomaže u rasvjetljavanju arheološke prošlosti. Temeljem paleogenetičkih istraživanja tako znamo da bi današnji genetski recept za tipičnoga Europljanina sadržavao jednake dijelove Yamnaya kulture i neolitske baštine anatolskih zemljodjelaca, s nešto manjom količinom elemenata afričkih lovaca i sakupljača. U eri debate o suvremenim migracijama i granicama, znanost je dokazala da autohtoni narodi ne postoje, a svatko tko se osvrne na rasnu čistoću suočava se s besmislenošću toga koncepta. Poznavanje pak genoma živih i pradavnih pojedinaca pomoglo nam je utvrditi činjenicu da svi dijelimo obiteljsko stablo i priču o iskonskoj migraciji, što doprinosi jasnijem shvaćanju suvremenih ljudskih kretanja te boljem prihvaćanju drugih i drugačijih.

Branka Marciuš, kustosica arheoloških zbirki

riznica-hr-logo-footer

Sva prava pridržana © 20211

Trg Republike 7
40000 Čakovec
Hrvatska, EU

T. +385 (0)40 313 499
E. info@riznica.hr

eu-logo-footer

Izradu internetske stranice sufinancirala je Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj.

Skip to content