Mjesto održavanja: Multimedijalna dvorana Riznice Međimurja
Trajanje izložbe: 26.6. – 24.8.2025.
Otvorenje: četvrtak, 26.6.2025. u 18 sati
Organizator: Grupa Contra Zagreb, Općina Štrigova i TZ Općine Štrigova
Autor stručne koncepcije: Dunja Horvat Weitner
U sklopu 15. Umjetničke kolonije Štrigova otvara se skupna izložba „Slikari vlastitog puta“ na kojoj će biti predstavljena djela nekih od najvećih imena hrvatske povijesti umjetnosti među kojima i ona Emanuela Vidovića, Cate Dujšin Ribar, Ive Režeka, Jerolima Miše i Vilima Svečnjaka.
Slikari vlastitog puta
Potreba za izražavanjem imanentna je ljudskim bićima, a umjetničko stvaralaštvo po svojoj je prirodi liberalan prostor koji prihvaća svaki oblik umjetničke ekspresije. Tek s poviješću umjetnosti stvaralaštvo se usustavljuje i rangira, kreiraju se stilovi, teorijski obrasci i idiomi koji u određenom trenutku postaju ili prestaju biti poželjni, vrednovani u skladu s očekivanjima vremena. Što je jučer bilo novo, danas je prevladano u stalnoj potrazi za promjenom i napretkom. Traže se nove metode izričaja, promišlja se smisao umjetnosti i umjetničkog djela sve do posljednje postaje – pitanja opstanka umjetnosti pa čak i njezine moguće smrti.
Ogromna masa akumuliranog stvaralaštva neprestano se valja i preoblikuje, a svako vrijeme dodaje joj malo novog grumenja, formiranog i osobnim vizijama stvaralaca kao i duhom epohe u kojoj nastaje. U ono već postojeće nadodaju se nove primjese, koje se stapaju s univerzalnom i vječnom materijom ljudske kreativnosti. O umjetnosti uvijek iznova možemo promišljati, no pitanja – o biti umjetnosti, o kriterijima njezina vrednovanja, o prepoznavanju dobre umjetnosti – vazda ostaju ista.
Je li i uspjeh mjerilo dobre umjetnosti, ili stvaralaštvo postoji kao entitet za sebe?
Tradicionalno, u povijesti umjetnosti u prvom planu obitavaju predvodnici struja i pokreta, velikani koji svoj utjecaj šire svuda oko sebe. Prigrljeni i od kritike i od publike, ovi umjetnici rastu kao pod sretnom zvijezdom pod kojom njihov sjaj može samo postati jači, privlačeći sljedbenike i istomišljenike i tvoreći prepoznatljive grupacije. No niže dolje, u njihovoj sjeni, giba se čitav jedan svijet u kojem stvaraoci umjetnosti pristupaju sasvim osobno, sklonjeni od svjetala velikih centara, zagledani prije svega u sebe i u svoje okruženje. Oni traže načine da svoje svjetove prenesu u djelo upijajući dojmove iz prirode, ovladavajući tehnikom i preuzimajući od suvremenika i prethodnika one elemente i principe koji su bliski njihovom vlastitom senzibilitetu.
Odani svojem “osobnom slikarstvu” – odnosno “zdravoj likovnosti”, kako ju je nazvao Matko Peić – ovi su umjetnici posvuda po svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, nastavili poimati umjetnost kao dinamičan proces u kojem ima prostora za napredak bez potrebe za oštrim rezovima s prošlošću. Stoga prošlost nisu promatrali kao teret nego kao civilizacijski doseg i dokaz svijesti o vlastitom postojanju. Vjerni emociji i emotivnoj vezi s promatračem kao temeljnim postavkama umjetnosti, svojim djelima komunicirali su ljudsko iskustvo i taktilnu prirodu stvarnosti koju su prenosili pažljivim promatranjem svijeta oko sebe.
U kontekstu umjetnosti 20. stoljeća u Hrvatskoj, kada nove paradigme apstraktne umjetnosti dobivaju velik zamah, umjetnici klasičnog senzibiliteta masovno padaju u drugi pa i treći plan. Zbog potrebe za autentičnim osobnim izrazom i zbog neuklapanja u likovne trendove, često su obilježavani kao provincijalni, anakroni i nazadni te kao takvi bili zanemarivani i marginalizirani od struke. Ovom izložbom ukazujemo na vitalnost klasičnog figurativnog slikarstva u Hrvatskoj i na visoke likovne dosege hrvatskih slikara 20. stoljeća, od kojih su neki zasigurno manje poznati široj javnosti. Izborom radova četrdesetak domaćih umjetnika vraćamo se likovnim osnovama: stvaralačkom procesu kao intimnom dijalogu između umjetnika i motiva te umjetničkom djelu kao otjelovljenju ljepote i istine slikarskog bitka.
Dunja Horvat Weitner
