U multimedijalnoj dvorani Muzeja „Riznica Međimurja“ 4.11.2022. održano je predstavljanje zbirke pjesama „UZDAH – SÓHAJTÁS“ kipara Luje Bezeredija (1898. – 1979.). Riječ je o umjetniku čiji bi pjesnički opus sa svega tridesetak pjesama na mađarskom jeziku ostao i dalje u muzejskoj čuvaonici da se muzejska savjetnica Erika Nađ-Jerković nije zauzela za njegovo prevođenje na hrvatski jezik (prijevod Xenije Detoni) i predstavljanje široj javnosti. Bezeredijeve pjesme ugledale su svjetlo dana, a naša je kulturna javnost imala jedinstvenu prigodu upoznati ovog osebujnog čovjeka u svjetlu pjesništva. O njegovom poprilično tegobnom i na trenutke neizvjesnom i rizičnom životnom putu opširnije je na predstavljanju govorila Erika Nađ Jerković, a o samoj zbirci je izlagao književnik Ernest Fišer. Kao ravnateljica MMČ-a Maša Hrustek Sobočan izrazila je osobito zadovoljstvo ovim događajem, naglasivši kako se muzej našao u poziciji upoznavanja javnosti s gotovo nepoznatim detaljima iz života jednog od najpoznatijih hrvatskih i međimurskih umjetnika. Kulturni program, recitacije Bezeredijevih pjesama, izveli su učenici Gimnazije „Josip Slavenski“ iz Čakovca, Karlo Beličanec i Martina Novak. Za nastup ih je pripremila prof. Nada Čatlaić. Nekoliko poznatijih međimurskih popijevki na cimbulama je odsvirao Neven Kolarić.
Predstavljanju je prisustvovala i gradonačelnica Ljerka Cividini, a Grad Čakovec podržao je projekt i sufinanciranje zbirke.
LUJO BEZEREDI – biografija
Rođen je 21. studenog 1898. u mjestu Nova u Mađarskoj. Bio je sin sin Mađara slovačkog porijekla i Hrvatice iz Kotoribe u Međimurju. Nakon prerane smrti roditelja 1909. dolazi u Čakovec, gdje završava građansku školu i Preparandiju. 1917. je regrutiran, i odlazi na bojište 1.svj.rata ostavljajući fakultetske klupe. Unatoč ratu, za vrijeme povremenih dopusta uspijeva polagati ispite na Višoj pedagoškoj školi u Budimpešti.
U to doba priključuje se mađarskom narodnom ljevičarskom pokretu, pokrenutom Oktobarskom revolucijom te izravno surađuje s intelektualcima i radnicima koji se okupljaju oko tada najprogresivnijeg mađarskog časopisa «Nygat». Sudjeluje 1919. u mađarskoj socijalističkoj revoluciji Bele Kuna i učestvuje u stvaranju Pečujske republike, zbog čega biva gonjen. . Zbog otvorene revolucionarne djelatnosti mađarske ga vlasti nakon sloma revolucije osuđuju na smrt. Bježi u Jugoslaviju, gdje je kraće vrijeme zatočen u logoru u Osijeku
Nakon izlaska iz pritvora nije se smio nigdje duže zadržati pa je propješačio od Osijeka do Carigrada i Plovdiva u Bugarskoj. Tamo počinje raditi u tvornici opeka. To je važno radi toga jer tu počinje do izražaja dolaziti njegov pravi kiparski poziv. U slobodno vrijeme modelira glinu, i negdje u tim momentima odlučuje se za daljnje opredjeljenje kao umjetnika. 1922. brat ga zove u Zagreb, gdje upisuje Likovnu akademiju, kiparski odsjek. Studira kod Valdeca, Frangeša i Kršinića, kojeg jedinog priznaje za uzor. Frano Kršinić je više utjecao na njega nego Ivan Meštrović, za kojim su se tada povodili svi mladi kipari. Jugoslavensko državljanstvo nije uspio dobiti zbog političkih razloga, i to je bio jedan od razloga, kao i neslaganje s učiteljima, a i nedostatak financija, zašto napušta Akademiju ne dovršivši studije. 1926. godine napušta Akademiju i počinje samostalno raditi ocakljenu i keramiku. Toj tehnici ostaje vjeran od 1928.-1936. i tada kod njega prevladava jaki naglasak na karikaturi i groteski.
Na poziv nekolicine umjetnika i prijatelja: Petra Dobrovića, Mila Milunovića i Petra Pallavicinija, seli se u Beograd i tamo dobija jugoslavensko državljanstvo te postaje članom Udruženja likovnih umjetnika i grupe nezavisnih likovnih umjetnika. U motivici iz beogradske faze prevladava socijalni motivi iz građanskog i seoskog života, izraženi u tehnici bojane terakote. Pod okupacijom Jugoslavije u 2.svj.ratu biva zatočen u mađarski logor u Loszoncu kraj Budimpešte.
Konačno 1942. dolazi u okupirani Čakovec. Tu neko vrijeme radi kao nastavnik crtanja, ali je zbog širenja slobodoumnih ideja među učenicima uskoro otpušten. U Čakovcu je konačno naišao na oazu smirenja nakon višegodišnjih lutanja. Tu u Međimurju je osjetio iskonsku snagu i vrijednost međimurskog čovjeka. Ovaj je kraj osobito bogat glinom, što je njegovoj umjetnosti odgovaralo. Njegove terakote sada postaju nebojene, a umjesto grotesknog izraza, više humano i socijalno angažirane. Od pedesetih godina na dalje Bezeredi ostavlja takav način izraza i počinje raditi apstraknije forme velikih formata i u različitim materijalima: cementu, kamenu, drvetu, bronci, aluminiju, željezu. Od 1956. radi i glinoreze, koji predstavljaju originalna ostvarenja. Godine 1968. postaje članom Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske. Umro je u Čakovcu 19. travnja 1979. godine. Njegov stalni postav u Muzeju Međimurja Čakovec otvoren je 1981. godine.
