MAJKA
Praznik u čast majki i majčinstva, MAJČIN DAN, u većini svijeta obilježava se svake godine, druge nedjelje u mjesecu svibnju. Iako se kroz povijest uloga majke i majčinstva znatno promijenila, današnji je praznik uspostavljen u 20. stoljeću u SAD-u kao dan tijekom kojega su majke mogle razmjenjivati iskustva o majčinstvu.
Sve polazi od majke, najznačajnijega bića na planeti. Svaka majka sve što zna i ima bezuvjetno daje svojem djetetu, svoje iskustvo života prenosi na njega. Za nju ne postoji nemoguće, nema prepreka, nema granica…
Takva je bila i majka imenom Julija. Pametna, sposobna, ljubazna, krhka djevojka topla srca nadahnuta sentimentalnim romanima koje je čitala u bečkim i peštanskim časopisima i ilustrietima. Žena širokoga pogleda na svijet, isticala se svojom zrelošću, bogatim rječnikom, ali i majčinskim pristupom i nježnošću. Rodila se kao najmlađa kći čizmarske obitelji Novak iz Varaždina te ubrzo bila prozvana obrtničkom kćeri preko Drave. Kao mlada, dugi je niz godina služila otmjenoj obitelji javnoga bilježnika Ciglera. A kada je došlo vrijeme udaje, mogla je birati između srednjodobnoga i dobrostojećega Mađara, nadzornika na imaju međimurskoga veleposjednika grofa Feštetića i skromnoga pekarskoga majstora Josipa Štolcera – privlačnoga mladića, bogatoga znanjem u jezicima, umjetnosti plesa, pjevanja te krasopisa. Poniznost i dobrota kako ju je katolička vjera učila, njezin izbor prema srcu bio je Štolcer.
Rodila mu je sina – Josipa, a svake godine po jednu kćer: Karolinu, Anu, Mariju i Juliju.Imenom prvorođenca naslovljen je i memoar autorice Milane Slavenski koja je iz prve ruke prepoznala i pretočila u riječi Josipovu ljubav prema Majci. ''…vrsna kućanica, mlada domaćica, unosila je u vođenje svoga domaćinstva izvesnu malu rasipanost, ekstravagantnost čak, kao što su, recimo, fini kolači, ili časopisi i ilustracije sa šarolikim događanjima iz celoga sveta, poput raskošnih svetkovina, venčanja, velebnih interijera, egzotičnih krajeva, a recepti fantastičnih jela, što se isecaju i čuvaju u ladicama, rečju, modu! Dobavljao se preko rođaka u Gracu ili Pešti i kakav mnogo oglašavani krem za lice- sve u svemu sitnice, može se reći bagatele, draženske sitnice, što svakodnevicu čine životopisnijom, mnogo i ne koštaju – ali sasvim neuobičajeno u drugim manje imaginativnim strogo ekonomično vođenim zanatskim domaćinstvima.''
Dio tog života prenosila je na svoju obitelj te mu isticala važnost školovanja, kao glazbenika i kao obrtnika pomoćnika u očevoj pekarnici. Nakon završene građanske škole, odbijenica daljnjega školovanja u Varaždinu i veliko razočaranje, pad ambicije i nemogućnost napredovanja nisu pripomogli Štolcerovom mladenačkom buntu i želji za doprinosom glazbi. Svjestan je toga bio on, a i njegova Majka. Tad je poslala pismo uglednom glazbenom akademiku budimpeštanske muzičke akademije gdje je priložila Josipove kompozicije na temelju kojih je zaprimljen na istu. Podržali su ga mnogi ugledni europski kompozitori dajući prostor da mu se karakter, talent, ambicija i noviteti reflektiraju u glazbenim uspješnicama koje je nizao do svoje smrti.
JOSIP
Josip je oduvijek imao nježno sjećanje na mamiku, djetinjstvo i Međimurje. Majka, majčica, kako ju je on od milja zvao, bila mu je vječna inspiracija, podrška, ali i autoritet. Svojim mu je glasom utkala prve zvukove međimurskoga melosa kojima je on udahnuo melodiju novog značaja. Sabrao ih je u ciklus pjesama pod nazivom Pesme moje majke kojeg je postupno stvarao od 1913. do 1944. godine. Posvetio mu je svu svoju pažnju i pomno birao svaki ton pišući za nježni ženski vokal i pratnju gudačkoga kvarteta. Opisno, to je vrlo snažan glas koji nosi melankoliju, majčinsku brigu za dobrobit svoje djece, obzirnost u načinu interpretacije, glas koji odgaja, okupira vrijeme, ljubav i nježnost prema djeci, ima poštovanje kojem ga je učila te veliča žene skromnoga dostojanstva – a sve je to utkano u fizički istrošenu majku. Snaga, volja i podržavanje u glazbenom aspektu, postupno su (samo fizički) slabile na njezinom ispijenom licu pod stare dane sve do međuratnoga razdoblja kada je umrla u Čakovcu, 1931. godine.
Riječ je o podužem periodu stvaranja spomenutog ciklusa u kojem je on odrastao, sazrijevao i formirao se u čovjeka kojem se kroz godine mijenjala perspektiva, shvaćanje i poimanje Majke kao majke te je narodne pjesme i melodijski prilagođavao, pomno odabirući svaki ton i instrument koji će ga izvesti ne bi li publici prenio i poistovjetio te dvije riječi – majčinstvo i Međimurje. Te stare međimurske popevke, Međimurje tak si lepo zeleno, Tu za repu – tu za len, Imala je majka tri jedine kćerke, Raca plava po Dravi, Majka je pjevala Josipu i sestrama u svim prilikama, bile one sretne ili tužne (a bilo ih je s obzirom na očev neuspjeli pokušaj da se dokaže glazbeno i traženje utjehe u alkoholizmu, a na kraju i gubitak pekarnice). U pjesmama lirskog, sjetnog karaktera prvenstveno je opjevana ljubav, ona topla izražena ljubav prema lijepom i dragom Međimurju koja se tako lako može poistovjetiti s ljubavlju prema djetetu.
Na današnji dan, 11. svibnja, osim majčinstva slavi se i datum rođenja najpoznatijega skladatelja prve polovice 20. stoljeća, Josipa Štolcera Slavenskog (1896., Čakovec – 1955., Beograd). Dan kada su pred 129 godina odjeknula stara monumentalna međimurska zvona (inače dostojanstvena i korištena samo u pripisanim momentima) te uzvici: Narodil se dečec, narodil se – haj! Dan kada se rodila neraskidiva veza ljubavi majke i sina. A sve ostalo zapisano je u notama…
Uoči 70. obljetnice Štolcerove smrti (u studenom) ove godine te 130. obljetnice rođenja sljedeće godine, Muzej Međimurja Čakovec priprema suradnju s beogradskim legatom Josip Slavenski koji također njeguje spomen na skladatelja. Temelj svega je bogata donacija supruge Milane Slavenski našem Muzeju zahvaljujući kojoj je 1966. godine osnovana Memorijalna zbirka Slavenski. Zbirka obuhvaća originalne, rukom pisane, partiture iz kompozitorova ranoga stvaralaštva, pisane na ćirilici i na latinici, na njemačkom i na engleskom jeziku, kao i upute za njihovo izvođenje. Mnogo je objavljenih partitura iz njegovoga najplodnijega stvaralačkoga razdoblja tijekom kasnih dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Muzej čuva osobne predmete te inventar iz njegovoga beogradskoga doma. S iznimnim je interesom proučavao astronomiju i znanost, čemu svjedoči velik broj knjiga na tu temu iz osobne knjižnice, kao i ručno izrađen veliki teleskop. Fundus čini i nekoliko instrumenata – očeva citra, harmonij iz historicističkoga razdoblja koji je dobio od supruge na poklon i trautonij (preteča današnjih sintesajzera) iz 1930. godine koji svjedoči o njegovom proučavanju elektronske glazbe već u međuratnom razdoblju.
Za kraj, izdvajamo dokument u kojem je Josip s osobitom pažnjom dao naputak kako da se izvode njegove pjesme – Pesme pevajte toplo, iskreno iz dubine srca kako je to pevala nama naša Majka, kao da lutate po njivama i šumama uz pratnju cvrkutanja tica i šumova prirode.
S ljubavlju svim Majkama koje jesu i koje nažalost više nisu s nama – tvoja su snaga, ljubaznost, toplina i nesebičnost moj uzor!
Tajana Vidović, kustosica
