Međimurska županija je poznata po svom bogatstvu nematerijalne kulturne baštine. Ono što danas zovemo nematerijalnom kulturnom baštinom prije se nazivalo duhovnom baštinom, pučkim predajama, vjerovanjima, narodnim mudrostima i tradicijskim obrtima. Svi ti oblici kulture bili su predmet istraživanja djelatnika Muzeja Međimurja Čakovec još od osnivanja muzeja 1954. godine. Uz prikupljanje fizičkih predmeta, koji su materijalni vid kulture, prikupljali su se i podaci o njihovom postanku, izrađivaču, načinu izrade, uporabi i posebnostima koje su ga pratile. U Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske u kategoriji nematerijalnih dobara upisano je 15 kulturnih dobara koja nalazimo na području Međimurja.
Tradicijski obrti: umijeće vađenja zlata - zlatarenje u Međimurju, tradicijsko umijeće izrade čipke na području Svete Marije, medičarski obrt s područja sjeverozapadne Hrvatske i Slavonije, tradicijsko lončarstvo na području sjeverozapadne Hrvatske i umijeće izrade tradicijskih dječjih igračaka s područja sjeverozapadne Hrvatske.
Društvene prakse, obrede i svetkovine predstavljaju umijeće izrade tradicijske pokladne maske Pikač u Selnici, umijeće izrade tradicijskog božićnog nakita – kinč na području sjeverozapadne Hrvatske, umijeće izrade nakita - božićnog lustera na području sjeverozapadne Hrvatske i umijeće izrade tradicijskih božićnih jaslica s područja sjeverozapadne Hrvatske.
Svakodnevna kulturna dobra: štrigovska i kotoripska skupina govora te svetomarska toponimija. Imaju zajednički nazivnik usmene tradicije i izričaja, uključujući jezik kao prenositelja nematerijalne kulturne baštine.
Izvedbene umjetnosti: umijeće izrade i sviranja cimbala u Podravini, Međimurju i Hrvatskom zagorju, umijeće sviranja na tamburama farkašicama u sjevernoj i sjeverozapadnoj Hrvatskoj i međimurska popevka.
Tri kulturna dobra s područja Međimurja upisana su i na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. To su: Međimurska popevka, umijeće izrade tradicijskih dječjih igračaka s područja sjeverozapadne Hrvatske i medičarski obrt s područja sjeverozapadne Hrvatske. Priča o nematerijalnoj kulturi nije potpuna bez ljudi, bez nositelja vještina koji ova znanja i umijeća održavaju živima i prenose na druge. Ljudi i svijet u kojem živimo se mijenjaju, mijenja se i nematerijalna baština. Ona poprima druge oblike, ali u svojoj srži i dalje predstavlja poveznicu s prijašnjim.
