Nakon pune tri godine građevinskih radova, osmišljavanja i opremanja novih muzejskih postava, 9. srpnja 2021. godine otvorena je potpuno obnovljena fortifikacija Staroga grada Zrinskih u Čakovcu. U kulturno-povijesnom i turističkom smislu, za Međimurje je to bio događaj desetljeća, a nacionalni mediji proglasili su ga značajnim i u hrvatskim okvirima. Naraštaji koji dolaze morat će se dobro potruditi da sličan pothvat ponove u ostatku ovoga stoljeća. Impresije prvih posjetitelja bile su laskave, a cjelokupni dojam učinjenog povećavala je činjenica da je fortifikacija – za razliku od palače koja se sustavno obnavljala – desetljećima bila potpuno zapuštena i prazna. Tek su rijetki pojedinci uopće uočavali taj problem, još rjeđi ga spominjali, a oni koji su imali neku ideju u koju svrhu bi taj ogroman prostor mogao služiti mogli su se izbrojati na prste jedne ruke. Stoga mnogi u to vrijeme nisu shvatili performans najpoznatije hrvatske performerice Vlaste Delimar, koja je u okviru projekta „Provesti noć...“ s Milanom Božićem, svojedobno prespavala u polurazrušenoj fortifikaciji Staroga grada. Performans u Čakovcu, ali i u drugim gradovima sa sličnim objektima, imao je za cilj ukazati na dragocjene prostore diljem Hrvatske koji nepravedno zjape prazni, potpuno zanemareni i sramotno zapušteni. Potez Vlaste Delimar, premda u tipično performerskom ekscentričnom stilu, polučio je kakav-takav efekt. Osim podsmijeha neupućenih, neki su ipak sramežljivo pognuli glave. Makar i samo nakratko.
Zrinski su tijekom svojih „dvaju plačućih stoljeća Hrvatske“, kako ih je svojedobno okarakterizirao književnik Pavao Ritter Vitezović, učvrstili zidine čakovečke utvrde po najvišim standardima izgradnje takvih objekata, ali kada je krajem 17. stoljeća opasnost od Osmanlija prošla, fortifikacija je izgubila važnost. Dugo nakon propasti Zrinskih čitav kompleks je propadao, a od potpunog uništenja spasili su ga grofovi Althan, koji su tijekom 18. stoljeća obuhvatnim građevinskim intervencijama obnovili i palaču i fortifikaciju. Baš je u njihovo vrijeme, primjerice, toranj premješten s palače na ulazni bastion. Dolaskom Feštetića krajem tog stoljeća stara vojnička i kulturna važnost čakovečke utvrde polako nestaje u magli nadolazeće industrijalizacije i začetaka ekspanzije kapitala. Dio spomeničkog kompleksa pretvoren je polovinom 19. stoljeća u tvornicu šećera.
Potom su uslijedile godine nebrige i propadanja koje su kulminirale početkom tridesetih godina prošloga stoljeća kada se odnekud pojavila ideja da se sve to sruši i proda kao stari građevinski materijal. Od te ludosti Stari grad je spasio briljantan potez međimurskih obrtnika koji su ga 1933. godine kupili i počeli djelomice obnavljati. U njihovom posjedu ostao je do 1948. godine kada prelazi pod ingerenciju komunističkih vlasti. Tijekom II. svjetskog rata palača i fortifikacija služile su kao zatvor za protivnike mađarskog režima, a nakon rata zatvore je – o čemu se desetljećima držao jezik za zubima – koristila i zloglasna jugoslavenska tajna policija UDBA (Uprava državne bezbednosti).
Stvari su se počele mijenjati 1954. godine, kada je u prostorima fortifikacije otvoren Gradski muzej Čakovec. U palači je, naime, bila smještena Ekonomska škola te još šest drugih korisnika pa je muzej smješten u 136 kvadrata fortifikacijskog prostora, koji je dobrim dijelom još uvijek služio i u stambene svrhe. Tek odlaskom Gimnazije iz palače Zrinskih, godine 1967., stvorili su se uvjeti za preseljenje, tada već Muzeja Međimurja Čakovec, u prostraniju i primjereniju zgradu palače. Premještanjem muzeja prostori fortifikacije ostaju u drugom planu, a sve aktivnosti na obnovi usmjerene su na palaču. U prvoj polovini sedamdesetih, u gornji dio ulaznog bastiona smjestio se Radio Čakovec (započeo s radom 1968.), a nekako u to vrijeme u sjevernom bastionu utvrde otvara se popularni čakovečki disko-klub, poznatiji pod imenom Rupa. Polovinom osamdesetih Radio Čakovec seli se u svoj sadašnji prostor iznad Knjižnice „Nikola Zrinski“, a zatvara se i disko pa fortifikacija doslovno postaje slijepo crijevo Staroga grada i samoga grada Čakovca. Sve to traje do početka devedesetih i nešto kasnije, kada smo konačno shvatili što u kulturno-turističkom smislu predstavlja Stari grad Zrinskih. Tada je nad ulaznim bastionom izgrađeno improvizirano krovište čime je spriječena daljnja devastacija i moguće urušavanje te jedinstvene bolte zbog razarajućeg djelovanja vode i vlage.
Nažalost, to je bilo uglavnom sve. Fortifikacije na duže vrijeme opet zaboravljena. Tijekom rata nije bilo novca, a nakon njega smatralo se da postoje važniji prioriteti. Sve se promijenilo kada je krenula sjajna ideja da se taj zapušteni prostor iz temelja obnovi te da se iskoristi za potpuno novi muzej nematerijalne baštine, uređen i opremljen prema svim standardima i pravilima suvremene muzeologije. To je danas muzej „Riznica Međimurja“, jedan od najmodernijih muzejskih prostora u Hrvatskoj. Stoga završimo ovaj kratki osvrt o fortifikaciji Staroga grada u pomalo pjesničkom, optimističkom i novogodišnjem raspoloženju:
-------------------------------
Starče naš stameni. Koliko si zima prezimio, koliko studeni pretrpio, koliko ljudi utoplio, kolikim ratnicima rane vidao, kolike u grob otpravio... s kolikim se nepravdama i poniženjima pomirio, kakvih se hvala i divljenja naslušao, kolikim bijedama i nebrigama svjedočio, koliko te ljudi proslavilo, a koliko tek ponizilo... I još stojiš tu...i kao da se smiješiš... Pa sretna ti nova godina starino naša, tvoja kalvarija je prošla. Budućnost ti sjedi u krilu.
